Prošla je 2015. godina. Prošao je i prvi mesec ove nove 2016. godine. Zvuči kao kliše kada napišem da je prošla godina za mene bila ključna i godina velikih promena, dok je ova godina počela onako kako nikada nisam mogla zamisliti da će biti. I da ne pomislite pogrešno, ne žalim se. Naprotiv...
Više je razloga zašto sam prethodna tri meseca zapostavila rubriku "Moj mesec u slikama". Poodmakla trudnoća (o kojoj nisam želela da pišem dok je trajala), veliki stomak, otežano kretanje... Sve me je stiglo i sve što sam želela jeste samo da leškarim i odmaram. Kako sam ušla u osmi mesec, iz opravdanih strahova usporila sam dotadašnji brzi ritam života. Onda je sve nekako krenulo "brzinom ranjenog puža" dok nije došao dugo očekivani trenutak.
Do tada novembar je bio lep, izuzetno lep. Ili sam ja sve gledala kroz ružičaste naočare. Vreme je bilo divno, čarobno. Imali smo proleće u sred jeseni. Topli i sunčani dani, požutelo opalo lišće. Uživala sam u sporim šetnjama, razgledajući izloge, maštajući o tome kako će mi život izgledati. Volela sam da "opružim noge" u beogradskim parkovima.
Jedno jutro novembar nas je obradovao i prvim snegom. Viđen u ranim jutarnjim satima, podne nije dočekao, jer je granulo sunce.
Šetajući Vidikovcem ugledah ovaj grafit koji me je oborio s nogu. Eh, kada bi svet zaista poslušao ove reči, život bi bio mnogo lepši.
Da li ste znali da Beograd ima svoj krivi toranj? U pitanju je katolička crkva svetog Antuna Padovanskog na Zvezdari. Fotografija nastala sa predivnog krovnog balkona moje prijateljice. Kako joj samo zavidim na pogledu, ceo Beograd na dlanu.
Novembar 2015. godine ostaće zapamćen po neverovatnim zalascima sunca. Svaki naredni je bio lepši od onog prethodnog. Savršeno slikarsko platno prirode.
Poželela sam da sa raznih lokacija hvatam večernje momente, ali nisam imala snage. Većinu večeri sam se osećala kao velika kotrljajuća uspavana lopta i želela sam samo da leškarim sa nogama na jastuku...
Vapila sam za čokoladom, ali sam se uzdržavala. Koliko god sam mogla. Sa par manjih ustupaka... Dobro većih... Živ stvor sam, šta ću. Nisam odolela novim Kandit Rum pločicama sa različitim ukusima. Pored originala, menta me je kupila za sva vremena.
Savršen spoj dve tradicije: Galeb čokolada sa Negro punjenjem. Svaki opis je suvišan... Mmmm... Muž me nije zaboravio tokom službenog puta u Suboticu. Da mi u Beogradu imamo Pionir prodavnicu, kao što imamo Soko Štark i SwissLion, gde bi nam bio kraj.
Isto me je obradovao novom lepoticom. Orhideja. Obožavam je.
Multiactiv me je obradovao divno upakovanim poklonom, čiji sadržaj ste mogli da vidite među
novembarskim novitetima. Oduševili su me i iskreno obradovali. Hvala puno na lepim rečima i divnim komadima.
A onda je stigao decembar. Mesec u kome sam očekivala mnogo toga. Mesec pomešanih emocija prožetih strahom, radošću, željom, tugom, srećom... Neko može reći "hormoni", ali šta god da je bilo, bilo je od srca i iz dubine duše...
Decembar me je poveo u jednu veliku životnu avanturu...
Naš dvojac je dobio pojačanje i postali smo "tri musketara". 4.12. u 20:00 stigao je naš dečak. Posle prvog plača uputio mi je šeretski osmeh, a ja sam mu poželela dobrodošlicu u porodicu ludaka gde će se zauvek osećati posebno, drugačije, voljeno...
Iako sam obećala sebi, a i prijateljima, da neću postati jedna od onih koja samo pričaju o deci, desi mi se da ponekad omanem. Ali razumeju oni. A ja? Ja sam otkačila za svim bebećim stvarčicama koje viđam po radnjama ili online prodavnicama. Tako je dobio svog prvog zmaja (iako on još uvek ne zna šta je zmaj, ja sam oduševljena) i tukana (mislim da se ova ptica tako zove).
Ukras za mamu i prvo "svečano" odelce.
Parfem za tatu i prateća oprema za drugara.
Suprug i ja smo odlučili: svake godine po jedna novogodišnja kugla za njega, tako da će jednog dana imati svoju kolekciju staklenih ukrasa. Isto to činimo suprug i ja za nas dvoje, od kad živimo zajedno... Njegove zvezdice...
Pored svega lepog bilo je i par teških dana. Parkić kod Dečije klinike u Tiršovoj hladne i maglovite decembarske noći. U skladu sa tadašnjim raspoloženjem... Sreća, pa je sve to iza nas i polako se zaboravlja.
Trenutno moj život se vrti oko malog bića i ne postoji ništa drugo. Ne zato što sam sluđena (priznajem - jesam) ili zaljubljena (jesam i to), nego jednostavno nemam vremena za bilo šta drugo. Vreme je postalo luksuz u mom slučaju. Teško grabim momente za sebe. A i kada ih se dočepam poželim samo da spavam. Fali mi sna, ali sve u rok službe...
Kako dani prolaze postajemo uigraniji i postaje lakše. Novogodišnju noć smo proveli uz "hor bečkih dečaka" koji se aktivirao uz prve petarde. Poželela sam da urlam sa prozora uz reči "Stavite te svoje petarde sebi u d... pa ih palite", ali ne vredi. Neki ljudi su nerazumni ili ih jednostavno nije briga... Ali dobro, i to je prošlo.
Početkom 2016. godine sam dobila dugo željeni Michael Kors sat. Još jedan precrtan sa liste i pridodat kolekciji. Kraj jedne i početak druge godine nisam mogla bolje poželeti. Hvala mojoj najvećoj ljubavi na svemu.
I prijatelji su nas iznenadili u januaru. Hvala Akvabent <3
Nisam od onih žena koje imaju mantru "sve ću sama" i koje mužu često govore "ostavi, ja ću to". To kod mene ne postoji. Zato sam već tokom januara svoje momke ostavljala same, da se upoznaju, druže i polako navikavaju jedan na drugog, kao i na moje privremeno odsustvo. Smatram da je par samotnih sati za ženu, koja je pri tom sve zajedno majka, domaćica, zaposlena, veoma bitno. Punjenje baterija na sebi svojstven način je nezamenljivo. Da li sama sa sobom ili u društvu svojih prijateljica, svejedno. To je nešto što nijedna od nas ne sme da izgubi, nikad.
Prva lakoholičarska kafa u ovoj godini. Malo društvo, topla čokolada, gomila lakova... Divno provedeno poslepodne.
Uspela sam da prošetam i u večernjim satima. I ove godine sam uhvatila dašak novogodišnjeg gradskog raspoloženja. Prelepo okićena zgrada Skupštine (posle silnih istorijskih promena nisam sigurna koja joj je sadašnja funkcija).
Jedne besane noći u januaru Mesec je bio divne jarko narandžaste nijanse. Iako sitan uspela sam da uhvatim delić obojene magije.
Uvek pravi izbor poruke na Jana flašicama vode. Ne znam da li je u pitanju karma ili kruženje energije, ali reči koje nasumično "izvučem" sa police su uvek one prave.
Konačno, posle mnogih nagovora, otvorila sam instagram nalog. Možete me pratiti pod imenom
Jelenaswonderfulcolors (klik na ime). Uhvatila i mene groznica ove aplikacije i krenuh munjevitom brzinom da postavljam neke od svojih najlepših fotografija... Samo par dana kasnije nailazim na suspendovan nalog bez ikakvog prethodnog upozorenja. Posle poslatog upita korisničkoj podršci bila sam u ovom stanju:
Posle naporne prepiske i izvinjenja sa njihove strane da je došlo do greške, ponovo se družimo na mom nalogu. Šta je bilo - bilo je. Nadam se da se neće ponoviti. Samo da još naviknem da direktno "kačim" slike nastale putem mobilnog telefona. Ima malo istine u onome što kažu da se sa godinama stare navike teško menjaju, a nove još teže usvajaju. Ali, treba ići u korak sa vremenom... makar i zakasnelo.
U januaru nas je napustio maestralni glumac Alan Rickman alias prof. Snape iz sage o Hari Poteru. Posle nagle smrti mog omiljenog komičara Robina Vilijamsa, ova vest me je rastužila. Otišao je još jedan velikan filma i pozorišta. Ponovo imam želju da gledam serijal Hari Poter i uz šolju toplog čaja, ušuškana, uživam u zimskim večerima.
I za kraj fotografija koja me je ostavila bez tekste: prelepa fontana u obliku knjiga, u Sinsinatiju, USA, ispred biblioteke. Prelepo.
Nadam se da su protekli meseci i vama bili lepi i uspešni kao i meni, da ste staru godinu otpratili sa poštovanjem i novu dočekali s nestrpljenjem...
Hvala na čitanju.