Posle teksta u kome sam iznela svoje mišljenje o osnovnim smernicama, kako voditi jedan "beauty"blog, uhvatila sam sebe kako razmišljam o tome: šta je moj blog za mene?
Ove virtuelne strane pišem skoro dve godine. Posle toliko vremena, da budem iskrena, nisam se zapitala šta one meni znače. Sa blogovanjem sam počela iz znatiželje, i kao neko ko voli da istražuje, uči, "kopa", za mene je predstavljao izazov. Želela sam da pišem o nečemu što poznajem, što meni prija, što me ispunjava. I tako su krenule moje priče o mojoj ljubavi prema lakovima za nokte, koja se vremenom pretvorila u veliki i iskreni hobi. U početku se nisam snalazila, učila sam kako-šta-gde, grešila, pisala, brisala, ponovo pisala... To je put kojim svako od nas prolazi. Međutim, na tom putu na mnogo toga lepog sam naišla, po malo i onog ružnog. Postojao je period u kom sam želela da obrišem blog, da jednostavno nestanem, da me nema. Danas, zahvaljujući prvo mom suprugu, pa onda i mnogim drugim ljudima, na kraju i meni, moj blog je još uvek tu i uskoro biće stariji za još jednu godinu.
Sada mogu da napišem da sam srećna što ga imam, jer u nekim momentima je bio moj prijatelj i spas.
Ono što je najlepše u ovom, pa nazovimo ga, hobiju jeste upoznavanje novih ljudi. Nisam mogla ni da sanjam da ću putem bloga upoznati toliko divnih osoba. Još manje da će neki od njih postati moji izuzetno bliski prijatelji, koji znaju mnogo toga i razumeju. Slobodno mogu napisati da neke od tih ljudi nikada nisam uživo srela, niti stisnula ruku, ali osećam da su mi toliko bliski kao da se znamo dugi niz godina. Većina tih ljudi mi je pomogla kad je bilo teško, i nisu mi dali da "posustanem". Bili su tu kada sam se osećala jako usamljeno i vukli me napred. Sa druge strane, svaki komentar osoba koje vole "male šarene stvarčice", njihovo mišljenje - mi znači. Znači mi to što znam da nisam sama u svom ludilu za bočicama, kutijicama, tubicama i teglicama. Ne moramo se uvek slagati, to nije ni zdravo. Ali divno je imati nekoga ko je zaluđen koliko i ja i sa kime mogu podeliti misao. Nisam ni znala da vas toliko ima, ali to me je i oduševilo.
Sa druge strane, na internetu svako može da bude ono što želi, a što u stvarnosti možda i nije. Kao posledice toga imamo dosta onih zajedljivih ljudi koji će prokomentarisati nešto, pri tom ne uključujući mozak i dajući sebi pravo za mešanje. Zato smatram da na svom blogu treba biti iskren, treba biti ono što uistinu jesi. Jer to se vidi i prepozna. Shvatila sam u još većoj meri kakvih ljudi ima, i to me donekle rastužilo. Umesto da mladi napreduju, budu bolji nego što sam ja bila u njihovim godinama, imamo suprotan smer razvitka. To me iskreno rastužuje. Ali nada ipak ostaje.
Posle mnogo sati provedenih na ovim stranama shvatila sam da ko me voli – voli me, a ko me ne voli – široko je blogersko more. Malo kulture nije na odmet.
Moj blog je moje mesto, moj put i moja trka. Pišem onako kako ja to želim, kada ja to želim i o čemu ja želim. Svako ko ima blog će razumeti šta to znači. Ove strane su moj mali raj, moje mesto gde pobegnem od svega ružnog što me okružuje. Prvo sam mislila da blog mora da bude dobar da bi se svima svideo i pisala sam sa mišlju "kako će se moje reči nekome svideti". Ali, onda sam shvatila da je to nemoguća misija, jer smo svi mi različiti, svi mi imamo svoje afinitete, želje, hobije. Pored nekih nepisanih pravila blogovanja, ne postoji jedinstveni način pisanja bloga. Svako piše i vodi svoje strane onako kako želi. Ali je bitno da to radi sa ljubavlju i trudom. Verujte, iz vaših pisanih reči vidi se kad volite ili ne, kada ste oduševljeni ili ne... Tako sam na početku bila dosta uzdržana, sterlina. A onda sam dala sebi oduška, i trudila se da postanem više "ja". Shvatila sam da ne umem drugačije, i da mi je svaki drguačiji pristup težak. Na kraju sam se prepustila, od ovog mesta napravila nešto samo moje, krenula nekim svojim putem. Počela sam da vodim svoju trku svojim tempom. Jer svi smo mi različiti i svačiji put u blogerskom svetu je drugačiji.
Ne brinite o statistici, o tome da li imate 100 ili 1000 čitalaca. Verujte, uvek ih je više nego što taj magični broj prikazuje. Nije bitno ni da li imate par hiljada ili nekoliko stotina hiljada pregleda mesečno. Ako blog pišete iz ljubavi, zato što vas opušta, uvek će biti nekoga ko će vaše reči ceniti i čitati. Treba se opustiti - ipak je blogovanje i jedna velika igra u kojoj treba uživati. Nema veze ako se vratimo jedno polje unazad, naredni put skočićemo tri napred. Bila sam i ja zabrinuta, nije da nisam. Ali postalo je lepše kada sam pustila i zaboravila na "brojke, analize, grafike".
Kako vreme prolazi, umem da se vratim na neke svoje stare tekstove, slike i reči. Možda ih se malo stidim. A opet, dosta se i ponosim onim što sam napravila od mojih strana za ovo vreme. Zato uvek treba biti ponosan na svoj blog i ono što je on sam. Prvih par meseci niko od mojih prijatelja, sem mog supruga, nije znao da imam blog. Nekako sam se stidela da otvoreno kažem "Ja imam blog o lakovima za nokte". Šta bi rekli kad bi znali da je žena od 30 i više godina zaplovila ovim vodama? Nisam ga ni reklamirala. Ni danas nemam facebook stranu za blog, niti instagram ili twiter. Onda sam jednom prilikom tiho rekla "Znate, ja imam blog". I naišla na opšte oduševljenje bliskih ljudi, što me je prijatno iznenadilo. Danas su moj muž i moji prijatelji moja najveća podrška, i ujedno najveća kritika. Idem napred, učim i trudim se da budem što bolja i da moj blog na taj način bude moj odraz.
Srećan Uskrs.
Voli vas vaša Jelena.
Hvala na čitanju.