Prvi mesec u ovoj godini je prošao. Ne znam kako većini ljudi, ali januar meni prođe izuzetno brzo. Uvek, svake godine. Ovo je mesec kada uvek zatvorim novčanik i dam mu malo oduška. Sa njim odmorim i ja. Iako smo, mi malo stariji, navikli da januar bude hladan, snežan, ove godine se to nije desilo. U januaru smo imali pravo proleće, koje meni nikako nije prijalo. Većinu sam provela u kući, premeštajući se sa kreveta na stolicu i obrnuto. Ali kao i uvek, bilo je malih detalja koji su me obradovali, izmamili osmeh na licu i suze u očima. Ah, ipak je zdravo ponekad zaplakati. Bilo od sreće, bilo od tuge, nekada sebi treba dati oduška i otkriti kako sebi, tako i svetu da ipak niste Supermen...
Za doček smo bili sa kumovima i prijateljima, u kućnoj varijatni, u papučama, trenerkama, uz muziku, vino, smeh i suze. Nismo se slikali kao ranije, ali jedan mali detalj jeste slika koju je moja kuma napravila. Kako sam na doček došla nenalakiranih noktiju (sram me bilo, znam, stidim se), ponela sam lak i prateću opremu da se time malo zabavim na licu mesta. Naravno, kuma se obradovala ovome više nego ja njenoj Mimoza salati...
Dan, dva posle dočeka uvek provodimo kod mojih roditelja u Sremskoj Mitrovici. To je naš mali ritual, koji se ponavlja godinama. Prilikom šetnje kroz grad, videla sam ovo i pukla od smeha. Toliko sam se smejala da su mi suze krenule. Zanimljivo je kako sa nekim slovima na registraciji naših automobila mogu da se dobiju prilično smešne reči. Sm´da, Prda... i tako... A u Mitrovici smo našli...
Na ovom svetu postoji samo jedna osoba koja nas poznaje više od nas samih. Mama, hvala ti do granica univerzuma, što si baš TI moja mama...
Posle roditelja, najbolje vas poznaje onaj koji sa vama deli i dobro i zlo, onaj koji je uvek i zauvek tu, koji je deo vas, vašeg bića i bez koga znate da neke trenutke u životu ne biste preživeli. Taj neko na šta volite i šta vas oduševljava... Nova kapica i rukavice da mi se slažu uz novu jaknu, i da me greju po beogradskoj košavi.
Moj muž ne prestaje da me iznanađuje, što jako volim kod njega...
I kako onda da mu ne spremim potpuno "zdrav" ručak? Testenine sa šunkom i topljenim, dimljenim kačkavaljem...
... ili pileće belo meso u sosu od četiri sira?
Jako sam se obradovala kada sam videla da moja orhideja ponovo živi. Posle višemesečnog mirovanja odlučila je da je njeno vreme došlo. U iščekivanju cvetova...
Obradovali su me i prijatelji. Sove su namenjene nama dvoma, ali ih moj dragi nešto ne miriše, pa sam usvojila obe. Moj kum ima običaj da kaže da ga ja jako podsećam na "minione", pa mi je poklonio jednog.
Sećate se ovog mog posta? Moja nova miljenica, delo ruku moje drugarice. Gorski kristal, srce, krupni lanac, i dodatna sovica sa kristalnim očima. Zaljubljena sam.
Godinama od moje jače polovine slušam kako je Coca-Cola sa ukusom vanile nešto najbolje što je probao u životu. Naravno, toga kod nas nema. I koliko god, i gde god da smo putovali uvek smo tražili, ali bezuspešno. Veliko hvala divnoj Ivani i njenim prijateljima, jer su dve limenke čak iz Gratza našle svoj put do nas. Oduševio se.
Kada dogori Glade sveća, ukrasnu čašu možete jednostavno baciti, ili je pak iskoristiti za nešto lepo. Ostatke voska otklonićete tako što posudu napunite vrućom vodom i ostavite 15ak minuta. Ako je potrebno postupak ponovite. Posle toga, properite i jednostavno obrišite. Evo šta se krije u mom svećnjaku...
Kad sam već kod sveća, moram da podelim svoje oduševljenje DM svećama sa mirisom narandze i vanile. Prelepo, mirisno, ne prenapadno, dugo traju. Taman kako treba. 12 sveća za oko 300,oo din.
Divno provedeno podne sa drugaricama blogerkama. Lepo je biti u društvu onih koji ne misle da ste blesavi zbog svog hobija i da imate toliko nepotrebnih lakova. Svi su potrebni! Ah, kako to ne shvataju.
Divan zimski zalazak sunca, sa moje terase...
... posle koga je usledila kiša. Knez Mihailova nikad nije pusta, pa čak ni po sitnoj kiši...
I posle kiše dođe i sneg. Prvi u ovoj godini. Obožavam, obožavam da se šetam dok sneg mirno pada. Kalemegdan i belina. Tu i tamo se nađe neki Sneško Belić, zimska radost svakog deteta. Nema veze što nema šargarepu, i bez nosa on je Sneško Belić.
Nisam ljubitelj odlaska na pijacu. Možda zato što mi je najbliža pijaca Zeleni Venac, a tu se ne osećam prijatno. Ipak, ove zime sam svratila jedne subote, pravila dragom društvo. Tog jutra su me boje pijace očarale...
Tezgu sa čokoladama jednostavno nisam smela da propustim da slikam. Tako slatko, tako šareno, tako njami, tako meni zabranjeno. Ali zato, u januaru mesecu sam posetila izložbu o čokoladi, u Prirodnjačkom muzeju na Kalemegdanu - "Crno i Belo, priča o čokoladi". Tu sam upoznala istoriju čokolade, koja mi se čini starom kao i čovečanstvo. Bila je cenjena u Srednjoj Americi toliko da je seme kakovca korišćeno kao novac. Čokolada je bila deo svakog obreda, dar od bogova, poslastica za svakog. Njen razvoj od tog doba do danas. Ne znam do kad je izložba, ali je svakako vredi posetiti jer ćete saznati mnogo toga što nista znali. Na moju veliku žalost, nema degustacije. Ulaz se plaća 100,oo din.
Nadam se da sam vas zaintrigirala da posetite ovu malu izložbu, oduševićete se i saznati mnogo toga. Na žalost ne mogu vam obećati da ćete uživati u ukusu, ali uvek po povratku možete svratiti do tezge na Zelenom Vencu.
I za kraj pesma koju pevušim (a ponekad i urlam kad sam sama)...
Nadam se da ste uživali u prvom mesecu 2014. godine.
Hvala na čitanju.